Izlet na Perun 880m, 20. siječnja 2013.

„Trasa staze počinje i završava u Moščeničkoj Dragi, a duga je 13 km. Prolazi netaknutu prirodu i očuvane zaseoke kanjona Potoška vala te se uspinje do visoravni Potrebišća, a potom na vrh Perun (880m). Staza uz povijesno-mitološe dimenzije ovog područja predočava i ljepote ovdašnjeg prirodnog krajolika i tradicionalnog života ljudi ovoga kraja.“ Stoji to u prikazu Mitsko-povjesne staze „ Trebišća-Perun“.  Pa tko to ne bi htio vidjeti?

Prognoze nisu bile dobre. Zagreb je već tjedan dana zatrpan snijegom, ali nekako si misliš pa valjda ga u Istri nema. Ipak je to morski topli zrak, pa čak i ako bude malo kiše - lako ćemo. Isto tako, te prognoze baš i nistu 100% sigurne. Ako je na slici oblak s puno kapljica kiše, možda će ipak na trenutak zasjeti sunce?! Ili neće?!

Nije zasjelo sunce. Kiša nas je prala cijeli dan, a na vrhu Peruna je bilo na djelovima i do 30 cm, a u zapusima do metar snijega.

Zvuči prijeteći, zar ne? Ipak - bilo je zabavno. Krenuli smo s nadom da će ta dosadna kišica prestati i da ćemo se nauživati lijepih vidika. U početku je bilo tako. Staza se strmo penje u visinu, potok žubori u kotlini, slapovi se slijevaju niz litice. Stare istarske kuće prosute su po obroncima, stvarno lijepo za vidjeti. Do Trebišća smo polako hodali i veselo pričali, a na trenutke se činilo i da će kiša oslabjeti.

U Trebišćima smo se kratko odmorili i spremni za strmi uspon krenuli prema vrhu. Snijega sve više, kiša ne prestaje. Sve smo više i više mokri, ali brbljajući idemo sve dalje, odnosno više i više. Svima onima, koji su prošli tu stazu u ljepšim vremenskim uvjetima, ostala je u lijepom sjećanju zbog vidika. Mi vidike nismo baš dobro vidjeli. Spustila se magla, penjali smo se s kapuljačama preko lica, kroz sve dublji i dublji snijeg, pitajući se otkuda on na moru?!

U jednom je trenutku čak prestala kiša, pa su neki zatvorili i kišobrane. No kako to obično biva po Murphyjevom zakonu, u istom trenutku se spustila još jača kiša....

Nastavili smo do visoravni Potrebišća. Veselo smo poskakivali kroz Renatove i Duškove tragove dok su oni polako, nogu pred nogu, prtili stazu propadajući kroz snijeg. Vrtili smo se po stazi oko vrha i napokon poslije strmog uspona došli do njega. Mislim da se još nikada tako brzo nismo popeli na vrh, pojeli, odradili zajedničku fotku i otrčali natrag. Bili smo mokri do kože od kiše i mokroga snijega, a šlag za kraj je bio i vjetar koji je počeo puhati na vrhu. Povratak je bio neusporedivo kraći. Zapravo smo se odslklizali do dolje, zahvaljujući rastopljenom snijegu i vodi. Kiša nije prestajala, dapače u Mošćeničkoj Dragi dočekao nas je pljusak.

Ipak, u oko 5 i pol sati prehodali smo od obale do vrha (880 m) i nazad više od  14 km. Svaka nam čast! Uz to pravi smo sretnici što nam od toliko vode i vlage nisu narasle i plivaće kožice.