Skijanje na Areškom pohorju 15. siječnja 2012.

     Kako zatomti želju za skijanjem kada nema ni pahulje od snijega i kada jutarnji pjev kosova najavljuje proljeće? Nije to nimalo lako, jer prave snježne zanose u Austiji „štopaju“ Alpe, a nama se ne da potegnuti čak do tamo.
     I tako smo krenuli u potragu za zasniježenim stazama. S obzirom na to da se ona sljemenska tek pokušava dovesti u vozno stanje, prva pod nosom je bila ona na Mariborskom pohorju. Sa strahom u očima svakog smo dana u tjednu prije polaska gledali web kamere staza na Arehu, koje su među rijetkima bile u voznom stanju. U prilog su išli i temperaturni minusi.
     I onda je osvanula nedjelja 15. siječnja. Kao i obično za naše izlete ugledali smo sunce na prozorčiću – dobar početak! Ipak, kako smo se približavali vrhu Mariborskoj pohorja tako je i strepnja rasla. Hoće li ili ne biti snijega?! Dovoljno da se barem jednom po baby stazi bezglavo sunovratimo?
     I onda, nakon što smo još jednom promislili, je li možda bolje da se pridružimo planinarima i da zaboravimo na ludost skijanja, sa zebnjom se osmero odvažnih ipak okrenulo prema vrhu.
     I..., da skratim neizvjesnost, na vrhu je bilo snijega. Sasvima dovoljno da zadovoljimo svoje jednodnevne skijaške potrebe. Tri staze – jedna plava i dvije crvene, uz naravno baby stazu koju ne brojim, bile su dovoljno zasniježene da smo mogli skijati i uživati. Bez gužve na stazi, uz sunce i temperaturu u minusu staze su držale cijeli dan. Nevjerojatno! Jedino se malo opustila ona baby. Što ćeš?!
     I tako, u dobrom društvu i skijaškim vratolomijama, fino iće i piće, proveli smo sasvim pristojan skijaški dan. Zahvaljujemo svim vrijednim radnicima na Areškom pohorju, 1250 metara nadmorske visine, koji su nam to omogućili. I da, web kamere ne lažu!

Ana Krois